Proveo sam par sati iza ovog čoveka.Niko ne zna kako se zove niti koja je njegova životna priča, jedino što sam saznao je da ga zovu Plastični čovek.Ono što me je navelo da ga pratim su reakcije mojih sugradjana, uglavnom dece – Beogradjana.
Da li je moguće da smo toliko otupeli da na ovakve prizore pa reagujemo smehom, gadjenjem i ruganjem!? Samo JEDNA žena sa koferima u ruci (pretpostaljvam da nije iz Beograda) je želela da mu pomogne! Ponudio sam ga hranom, džemperom i cigaretama – uzeo je samo cigarete! Oduševilo me je to što je na svakom semaforu čekao zeleno svetlo za razliku od svih drugih ljudi koji su negde žurili – verovatno u svoje tople domove.Nemam reči kojima bih opisao kako se osećam i šta sam danas sve video.Možda je i najbolje da prestanem sa pisanjem jer će fotografije više reći ali imam par pitanja na koje ne znam odgovor…
Da li je moguće da mladi ljudi ne znaju da ovakva sudbina može bilo koga od njih da zadesi? Da li je moguće da je svest o postojanju beskućnika u našim gradovima tako mala? Da li je moguće da roditelji svojoj deci ne objasne da je možda taj čovek fakultetski obrazovan i da je nekada imao život kao i svako drugo dete? Da li je moguće da grad Beograd ima samo jednu ustanovu za smeštaj ovih lica? Da li je moguće da zdravstveni radnici neće da ukažu pomoć ovakvim ljudima? Da li je moguće da Država ne čini ništa na boljem programu Socijalne zaštite?
No Comments